Ključne promjene hrvatske industrije 1990-2006.
Iako s razvojem neke zemlje industrija polako gubi svoj značaj i važniju ulogu u strukturi preuzima sektor usluga, naročito intelektualnih, industrijska proizvodnja u svakom gospodarstvu ima i nadalje vrlo važnu ulogu. U nedovoljno razvijenim zemljama ona je glavni pokretač razvoja, dok u visoko razvijenim zemljama ona postepeno prelazi u fazu informatizacije i elektronike. Industrija prema NKD (Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti) obuhvaća: rudarstvo i vađenje, prerađivačku industriju i opskrbu električnom energijom, plinom i vodom. Prerađivačka industrija je najznačajnija za daljnju analizu industrije i ima najveći udjel u industriji-oko 80%.
Već u osamdesetim godinama industrija je, kao i cijelo gospodarstvo bivše države, poprimila obilježja krize. Stope rasta u tom razdoblju bile su negativne ili tek neznatno iznad nule, usporeno je povećavanje zaposlenosti, a naglo je počela rasti nezaposlenost, proizvodnost rada je padala, cijene su krajem osamdesetih ušle u sferu hiperinflacije. Takvo krizno stanje Hrvatska je naslijedila iz bivše države, a stanje se pogoršalo izbijanjem rata 1991. godine. Oko 30% površine Hrvatske, na kojem se nalaze glavnina postrojenja kemijske, tekstilne, kožne, drvne, metalne i drugih industrija, bilo je zahvaćeno direktnim razaranjima. Štete su bile ogromne, a industrijska proizvodnja je u 1993. godine bila prepolovljena u odnosu na 1989. godine.
Industrijska proizvodnja, međutim, i nadalje ima poseban i važan značaj u hrvatskom gospodarstvu, obzirom da u ukupnom robnom izvozu i uvozu sudjeluje s oko 95%.
Tijekom devedesetih godina, prvi porast industrijske proizvodnje ostvaren je 1995. godine, premda je to bilo tek 56% proizvodnje iz 1990. godine. U razdoblju od 1995. do 2002. godine industrijska proizvodnja je rasla po prosječnoj godišnjoj stopi od 3,58% i time je u 2002. dosegla vrijednost od tek 72% one u 1990., dok je u 2005. godini ostvareno preko 80% proizvodnje iz 1990.godine.
Kod rudarstva i vađenja, te opskrbe električnom energijom, plinom i vodom, u 2005. je godini zabilježen pad proizvodnje, što znači da je rast industrijske proizvodnje ustvari rezultat povećane proizvodnje prerađivačke industrije. U 2006. godini realiziran je porast u sve tri djelatnosti. Usporedi li se proizvodnja u razdoblju od siječnja do studenoga 2006. s istim razdobljem u 2005. prema područjima NKD-a 2002. godine, proizvodnja u Rudarstvu i vađenju veća je za 9,6%, u Prerađivačkoj industriji veća je za 4,6%, a u Opskrbi električnom energijom, plinom i vodom veća je za 2,3%.
U razdoblju nakon 1995.g. industrijska je proizvodnja 1999. godine zabilježila pad u odnosu na prethodnu godinu i to za 1,4%. Uzrok tome su ponajprije kriza na Kosovu kao i ruska kriza, koja je smanjila potražnju na europskom tržištu za proizvodima iz tranzicijskih zemalja te prisilila inozemne ulagače na povlačenje sa tržišta srednje i istočne Europe. Nakon 1999. godine industrijska proizvodnja bilježi rast iz godine u godinu i za razdoblje 2000.-2006. godine rasla je po prosječnoj stopi od 4,38%
Industrijska su poduzeća posljednjih godina ostvarila i povećanje ukupnih prihoda od prodaje proizvoda i usluga. U 2002. godini ostvaren je prihod od prodaje proizvoda veći od 97.500 milijuna kuna, što predstavlja porast za 8,1% u odnosu na 2001.godinu. Prema podacima koji su prikupljeni i obrađeni na osnovi istih statističkih standarda, utvrđeno je da je u 2004. godini ukupan prihod od prodaje proizvoda i usluga je bio veći od 122.675 milijuna kuna, što je za 9,2% više u odnosu na prethodnu godinu, dok je u 2005. godini prihod bio veći od 132.609 milijuna kuna, odnosno 8% više nego u prethodnom razdoblju.
Prema rezultatima Strukturno-poslovnog istraživanja industrije zabilježen je i porast broja industrijskih poduzeća. U 2002. bilo je aktivno 2.128 industrijskih poduzeća, u 2004. 2.681, a u 2005. bilo je aktivno 2.716 poduzeća.
Proces deindustrijalizacije i reindustrijalizacije
U posljednjih desetak-petnaest godina industrija u Hrvatskoj ima manji značaj nego prije. Zadnjih godina udio industrije u bruto društvenom proizvodu iznosi oko 20%, za razliku od kraja osamdesetih kada je taj udio bio preko 30%. Industrijska proizvodnja je devedesetih godina bilježila daleko sporiju dinamiku rasta nego BDP, što je upućivalo na proces deindustrijalizacije u Hrvatskoj.
Posljednjih godina dinamika rasta industrijske proizvodnje je ista ili čak brža od rasta bruto domaćeg proizvoda pa se može govoriti o blagoj reindustrijalizaciji koja se nastavlja i u 2006.godini
Zaposlenost i proizvodnost rada u razdoblju 1993 - 2006.
Zbog preustroja cijelog gospodarstva, u kojem industrija više nema tako značajnu ulogu, smanjuje se i broj zaposlenih radnika u industriji. Dok je početkom devedesetih udio zaposlenih u industriji bio oko 37%, 2002. godine je taj udio spao na svega oko 27%, a u 2003. godini na 26%. Niz podataka upućuje na trend daljnjeg smanjenja udjela zaposlenih u industriji
Zaposlenost u industriji u konstantnom je padu, što je rezultat restrukturiranja, a odraz toga je i visoki porast proizvodnosti rada. Naime, proizvodnost rada u industriji veća je u 2002.g. za čak 77,4% u odnosu na 1995.godinu, no to je prije svega rezultat smanjenja zaposlenih radnika u industriji kojih je u 2002. godinu bilo 27,6% manje u odnosu na 1995.
Trend smanjenja zaposlenosti evidentan je do 2004. godine. U 2005. dolazi do blagog porasta broja zaposlenih za 1,4% nakon čega se početkom 2006. godine bilježi ponovni pad, za 0,5%. Proizvodnost rada nakon 2002. godine (do kada je bilježila stalni rast) opada, a nakon 2005. uočava se rast proizvodnosti (Slika 5.).
Porast proizvodnosti, koji se temelji na smanjivanju broja zaposlenih, mogao se iskoristiti za poboljšanje konkurentnosti kako na domaćem tako i na međunarodnom tržištu te za povećanje izvoza, no problem je što je rast osobnih dohodaka bio brži od rasta proizvodnosti. Time je visoka cijena rada, odnosno troškova proizvodnje, u odnosu na ostale tranzicijske zemlje postala jedna od glavnih prepreka za povećanje konkurentnosti hrvatske industrije u međunarodnom okružju.
Prema mišljenju predstavnika industrije, dobivenog empirijskim istraživanjem, zaposlenost u industriji općenito stagnira ili opada (što je negativno percipirano u smislu povećanja nezaposlenosti). Pozitivan učinak smanjenja broja zaposlenih je povećanje proizvodnosti kod uspješnih poduzeća, što se može ocijeniti pozitivnim utjecajem, srednjeg do velikog intenziteta.
Minimalna plaća i konkurentnost radnointenzivne prerađivačke industrije
Hrvatska prerađivačka industrija se nalazi na 13 mjestu po visini minimalne plaće uspoređujući se s EU 27. To znači da u ovom trenutku postoji 13 zemalja koje imaju nižu minimalnu plaću od RH i na taj način konkuriraju Hrvatskoj na tržištima na kojima se susreću, te u privlačenju stranih investicija (greenfield i inozemne akvizicije).
Konkurentnost prerađivačke industrije temelji se na radnointenzivnim djelatnostima te udjelu prerađivačke industrije unutar BDP sa proizvodima dodane vrijednosti trećeg stupnja složenosti u intervalu između 5000-10000 US $ per capita.
Visina minimalne plaće u hrvatskoj prerađivačkoj industriji ima kritičan značaj na budućnost, posebice uvažavajući kontekst broja nezaposlenih, društveni i politički značaj toga problema, te zabrinjavajući nivo cijena i troškova života zaposlenih u industriji.
Zalihe gotovih proizvoda u razdoblju 1995. - 2006.
Zalihe gotovih proizvoda u industriji u korelaciji sa industrijskom proizvodnjom ukazuju na određena kretanja u ukupnom gospodarstvu, naročito na povećanje ili smanjenje ukupne potražnje za industrijskim proizvodima. Porast zaliha općenito se objašnjava kao znak recesije gospodarstva. Naime, zbog pada domaće i/ili inozemne potražnje smanjuje se prodaja industrijskih proizvoda, dok se istodobno kod proizvođača gomilaju zalihe.
U razdoblju nakon 1995. godine evidentno je da su izrazito pozitivne godine bile 1996., sa smanjenjem zaliha za 1,5% i 2000., sa smanjenjem za 2,8%. Budući da je uz rast proizvodnje došlo do smanjivanja zaliha to ukazuje na rast potražnje za industrijskim proizvodima.
U 1997., 1998. i 2002. godini zabilježen je i rast proizvodnje i zaliha gotovih proizvoda što znači da potražnja za industrijskim proizvodima nije uspjela apsorbirati povećanu proizvodnju. Trend rasta zaliha gotovih proizvoda zabilježen je u 2004. i 2005. godini za više od 9%, dok je u 2006. godini zabilježen pad zaliha za 3%. Zalihe gotovih industrijskih proizvoda na kraju studenog 2006. bile su 6,4% veće u odnosu na stanje krajem listopada, a u usporedbi sa studenim 2005. godine manje su za 5,9%. Promatrano prema područjima djelatnosti, zalihe u prerađivačkoj industriji, koja u strukturi fizičkog obujma zaliha ima 96,37%, smanjene su za 6,5% u odnosu na studeni 2005.
Izrazito negativna godina bila je 1999., kada je uz istodobno smanjenje proizvodnje od 1,4% zabilježeno i povećanje zaliha od 6%.
Udio industrije u ukupnom izvozu u razdoblju 2002. - 2005.
Može se zaključiti da su izvoz industrije i stopa učešća izvoza industrije u ukupnom izvozu Hrvatske u porastu, od čega najveće učešće ima prerađivačka industrija. Budući da u strukturi ukupne industrijske proizvodnje prerađivačka industrija sudjeluje otprilike 80%, da na nju otpada preko 95% izvoza i da zapošljava oko 25% ukupne radne snage u Hrvatskoj, jasno je vidljiv njen značaj za gospodarstvo Hrvatske.
Izvoz prerađivačke industrije je stagnirao u razdoblju 1995.-2002., te je u 2002. godini veći za samo 8,6% u odnosu na 1995., dok je nakon 2002. godine evidentan značajan porast. Tako je u 2003. godini ostvaren porast za čak 25% u odnosu na 2002., a u 2004. godini za 30% u odnosu na prethodnu godinu.
Ulaganja u industriju u razdoblju 1998. - 2005.
Tekst koji slijedi analizira jedan od uzroka današnjeg stanja u industriji Hrvatske - odnos investicija u prerađivačkoj industriji sa ostvarenim investicijama u Hrvatskoj, te njihovu strukturu, u posljednjih sedam godina.
Primjetno je smanjenje udjela investicija prerađivačke industrije u ukupnom iznosu investicija u Hrvatskoj. U 1998. godini udio prerađivačke industrije u ukupnom iznosu investicija iznosio je 18,5%, u 2004. godini 14,5%, dok je 2005. smanjen na 13,6%. U strukturi investicija najveće stavke zauzimaju građevinski radovi i oprema, tj. dugotrajna imovina, od čega u prerađivačkoj industriji dominiraju investicije u opremu.
Statistički podaci za 2005. godinu o investicijama u dugotrajnu imovinu prema djelatnostima pokazuju da je trgovina po vrijednosti investicija pretekla prerađivačku industriju. Tako je u ukupnim investicijama, prema djelatnosti investitora, trgovina imala najveći udio - 14,1 %, dok je udio poduzeća iz prerađivačke industrije u ukupnim investicijama u 2005. godini smanjen i iznosi nešto više od 8 milijardi kuna. U strukturi tih ulaganja prevladavaju ulaganja u opremu s iznosom od preko 5 milijardi kuna, a glavnina od toga se odnosi na uvoznu opremu.
Više od 90% realiziranih investicija u navedenim industrijskim djelatnostima odnosi se na dugotrajnu imovinu, građevinske objekte i opremu, dok na kategoriju «ostalo» odlazi 6-8% vrijednosti investicija.
Dosadašnje investicije u industriju, bez obzira o kojoj industriji govorimo, nisu bile dovoljne (izuzetak su prehrambena i farmaceutska industrija, gdje predstavnici industrije procjenjuju dosadašnje investicije dobrima). Smatraju, nadalje da u industriji nedostaje velikih projekata i općenito ocjenjuju ovu kategoriju vrlo lošom. U tom kontekstu, nedovoljne investicije okarakterizirane su velikim negativnim utjecajem, no što se dogodilo je ipak pomoglo, malim intenzitetom.
Prema izvješću Hrvatske narodne banke direktna strana ulaganja u Republiku Hrvatsku od 1993. do 2006. godine iznosila su oko 13,2 milijardi EUR-a. U Hrvatskoj su dominirala ulaganja u sektor usluga - bankarstvo, telekomunikacije, dok se manje ulagalo u prerađivačku industriju (farmaceutika, nemetalni proizvodi, prehrambena industrija). Takva struktura stranih ulaganja ima mali utjecaj na boljitak hrvatskog gospodarstva, unaprjeđenje industrije i povećanje zaposlenosti.
Najviše se dosad ulagalo u financijsko posredovanje, odnosno banke – 3,3 mlrd eura, a nakon toga u telekomunikacije (1,59 mlrd eura), proizvodnju kemikalija i kemijskih proizvoda - farmaceutiku (961,3 mil), proizvodnju naftnih derivata (543,8 mil.) te proizvodnju ostalih nemetalnih mineralnih proizvoda u što ulaze građevinske sirovine (464,4 mil. eura).
U proizvodnju hrane i pića u prošlih 13 godina investirano je 429,5 mil. eura, u trgovinu oko 900 mil. eura, a u hotele i restorane nešto više od 310 mil. eura.
Izravna inozemna ulaganja su u Hrvatsku uglavnom dolazila iz Austrije, Njemačke, Francuske i Sjedinjenih Američkih država. Njihov udio u ukupnim stranim ulaganjima iznosi 60%. Najnoviji podaci Hrvatske narodne banke pokazuju da su izravna inozemna ulaganja u razdoblju od siječnja do kraja rujna 2006. godine već premašila ukupna ulaganja u 2005. za 334 milijuna eura, te su nešto manja od najvišeg godišnjeg iznosa inozemnih ulaganja od 1,78 milijardi eura ostvarenih 2003. godine. U strukturi vlasničkih ulaganja u navedenom su razdoblju prevladavala ulaganja u djelatnost novčarskog posredovanja (789,4 milijuna eura, a odnosi se ponajprije na dokapitalizaciju ili preuzimanje nekih banaka).
Nedostaci strukture izravnih inozemnih ulaganja. Razlog značajnijem porastu stranih ulaganja posljednjih godina je i financiranje manjka državnog proračuna i to na način da je država prodavala svoje udjele vlasništva u pojedinim poduzećima (privatizacija banaka, telekomunikacija), a što se nažalost nije koristilo za poticanje novih investicija. Drugim riječima, kapitalnim prihodima od privatizacije iz inozemstva financirala se tekuća potrošnja, a trebalo bi ih usmjeriti u produktivne investicije.
Među ulaganjima dominiraju preuzimanja domaćih poduzeća, dok su mnogo manja ulaganja s ciljem pokretanja novih proizvodnih aktivnosti (greenfield ulaganja). Ukupno se na greenfield ulaganja odnosi manji dio izravnih vlasničkih ulaganja, a prisutna su najviše u uslužnom sektoru. Ipak Agencija za promicanje izvoza i ulaganja ističe da je struktura izravnih stranih ulaganja u 2005. i 2006. godini poboljšana (više greenfield ulaganja).
Preuzimanje poduzeća kojima su nužni kapital, tehnologija i nova organizacijska rješenja su rjeđa. Ulaganja u prerađivačkom sektoru odnose se uglavnom na privatizaciju i preuzimanje postojećih i još k tome relativno uspješnih poduzeća bez potrebe značajnijeg restrukturiranja. Takva struktura slabo utječe na razvoj hrvatskog prerađivačkog sektora.
Vrlo je malo izvozno orijentiranih ulaganja, a takva poduzeća postala su nositelji izvozne aktivnosti tranzicijskih zemalja srednje Europe i, što je još važnije, osigurala su efekt prelijevanja na ostale sektore gospodarstva potičući porast proizvodnosti i konkurentnosti cijeloga gospodarstva.
Jedan od najkraćih putova za podizanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva na višu razinu predstavljaju upravo izravna strana ulaganja (FDI). Hrvatskoj trebaju strana ulaganja, ali usmjerena više u proizvodnju i prerađivačku industriju. S obzirom na siromaštvo raspoloživog domaćeg financijskog kapitala i domaće štednje, novi se investicijski ciklus velikim dijelom mora oslanjati upravo na izravna strana ulaganja. One u isto vrijeme donose dodatni kapital za razvoj kao i transfer tehnologije i znanja. Stoga bi trebalo stvoriti što povoljnije uvjete za njihovo privlačenje.
Povoljna investicijska klima općenito podrazumijeva jednak status domaćih i stranih partnera, razne porezne olakšice pri investiranju (niže porezne stope na dobit, olakšice pri reinvestiranju), uvoz opreme bez carine, jeftiniju radnu snagu, otvaranje slobodnih carinskih zona).
Možemo zaključiti da domaći financijski kapital i domaća štednja nisu dovoljni da potaknu ulaganja u razvoj proizvodnje i prerađivačke industrije, zbog čega izravna strana ulaganja trebaju imati najznačajniju ulogu u tome. Međutim i pored značajnog iznosa ulaganja u Hrvatsku od preko 13 milijardi EUR-a, dosadašnja struktura ulaganja je bila jako nepovoljna što se loše odrazilo na unaprjeđenje proizvodnje, izvoza i industrije općenito. Uz promjenu Zakona o poticanju ulaganja, poticanje ulaganja i razvoj hrvatske strategije izvoza mogle bi se u narednom razdoblju očekivati pozitivne promjene na tom području.
Valja još dodatno naglasiti da postoji više razloga zbog kojih je Hrvatska manje atraktivna potencijalnim stranim ulagačima. Treba istaći (1) dugotrajnost postupka dobivanja potrebnih dozvola i općenito nepoticajnu pravnu regulativu, zatim (2) visoku razinu udjela državnih poduzeća. Treći ograničavajući čimbenik (3) je cijena rada. Po visini minimalne plaće (među europskih 27) Hrvatska se nalazi na 13. mjestu. To znači da postoji 12 zemalja unutar Europske unije koje imaju nižu visinu minimalne plaće (što je osobito važno za radno intenzivne industrije) te predstavljaju izravnu konkurencija za privlačenje stranih investicija. Troškovi života i visoki troškovi poslovanja (4), koji su generirani kroz 82 različita neporezna nameta, dodatno čine Hrvatsku neatraktivnim prostorom za ulaganje, a konačno valja spomenuti i (5) visoka percipiranu korupciju, koja nikako ne djeluje poticajno za strane ulagače.
Tehnološki status industrije, razina inovativnosti industrije i suvremenost upravljačkih znanja
Prema mišljenju predstavnika industrije, općenita ocjena tehnološkog statusa industrije je da on nije zadovoljavajući, što je negativno (izuzetak su prehrambena i farmaceutska industrija, gdje predstavnici industrije procjenjuju tehnološki status dobrim). Predstavnici industrije naglašavaju da su ulaganja u tehnologiju (tamo gdje ih je bilo) rezultirala pozitivnim posljedicama, srednjeg intenziteta.
Predstavnici poduzeća navode kako razina inovativnosti nije nešto čime se hrvatska industrija može istaći, u tom kontekstu utjecaj je srednji i negativan, budući da nisu iskorištene mogućnosti inovacija. Ovdje ističu problem nepostojanja tehnoloških i inovacijskih instituta koji bi bili temelj razvoja inovacija, a koji su postojali u ne tako davnoj prošlosti Hrvatske.
Predstavnici industrije navode kako je razina i suvremenost upravljačkih znanja nedovoljna, ako se povećava u novije vrijeme. Navode, nadalje, da se ova ocjena ne može generalizirati jer postoje vrlo dobri primjeri hrvatske prakse. S obzirom na to, intenzitet doživljavaju srednjim prema velikom te smatraju da je utjecaj pozitivan za poduzeća u kojima je suvremenost zadovoljavajuća, a negativan u onima u kojima nije.
Sustavi upravljanja kvalitetom
U ovom je trenutku u Hrvatskoj certificirano 1833 poduzeća iz prerađivačke industrije, a prema zahtjevima normi ISO 9001:2000, ISO 14000:2004, HACCP, HSAS 18001, što u odnosu na ukupan broj poduzeća unutar prerađivačke industrije neznatan udio. Posjedovanje navedenih certifikata te djelovanje poduzeća prema njihovim zahtjevima u globalnom okruženju danas više nije konkurentska prednost već značajan nedostatak ukoliko ga poduzeće ne posjeduje. Poduzeća u Hrvatskoj, prema mišljenju poslodavaca, još uvijek ne prepoznaju važnost ovih certifikata u dovoljnoj mjeri. Smatraju da je dokumentarni sustav otežavajući i dugo traje, a ne uočavaju njegove prednosti. Stoga bi bilo potrebno prilagoditi sustav takvim poduzećima (to su redovito mala i fleksibilna poduzeća, koja ovakve procedure doživljavaju birokratskima), te raditi na tome da poduzeća zaista steknu uvjete za implementaciju certificiranog sustava, a ne da se on počne primjenjivati prije no što su uvjeti za njegovu implementaciju u potpunosti ispunjeni.